Dilema: Izraziti se ili prestati brbljati?

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

oglasi - jedera.net

oglasi

Svatko može reagirati, poanta je da svatko ima mišljenje, ali je bitno i poznavati tematiku o kojoj se raspravlja, jer znate da vrijedi onaj glasoviti (i malo modificirani) citat Brucea Willisa „Mišljenje je poput pupka, svatko ga ima.“

Što je najbitnije? Najbitnije je ustanoviti kada je pravo vrijeme za reagirati, a kada je jednostavno vrijeme za šutnju. I, vjerovali vi ili ne, tim ćete postupkom uspjeti pomiriti čak dvije velike filozofske grane Zapadnu i Istočnu.

Paradoksalno ljudi (traže) slušaju savjete stručnjaka u nekom društvenom polju samo da bi ga na kraju osporili ako im se to nešto ne sviđa „jer imaju pravo na svoje mišljenje o dotičnoj temi“. Ako se netko ističe iz društva na neki intelektualni način, iznosi svoje mišljenje koje ne odgovara drugom pojedincu, ali recimo da ima uporište, tada se obično koristi termin „i on je čovjek od krvi i mesa“ što ponekad (zločesto) implicira na to da se očekuje greška intelektualca.

Opet unatoč velikoj navali svakakvih stručnjaka, nitko ne osporava vodoinstalatera ili zidarskog majstora samo zato jer se ne osjećaju prijetnju od strane njihova stručnog znanja jer se računa da su oni stručnjaci na tim svojim područjima i da se jedan, uzmimo primjera radi, vodoinstalater ne ističe iz društva kao neki intelektualac koji ima potrebu iskakati iz okvira društva izražavanjem svoga mišljenja o nekim sociološkim temama (gdjekad se to može činiti običnom laiku kao „soljenje pameti“).

Što je naravno, pogrešna precepcija. Intelektualac i ne mora biti stručan u nekom polju da bi nudio ideje u određenom stručnom polju, no ipak je važno da bude informiran o tematici o kojoj govori ili o tome o čemu ima potrebe iznjeti mišljenje. No opet što da li bi se stvari izmjenile kada bi intelektualci preuzeli vlast i primat u društvu? Da li bi to bio svojevrsni „El Dorado“ čovječanstva? Da li bi cvijeće drukčije mirisalo i ptice ljepše pjevale? Odgovor je, na prvi pogled možda malo pesimističan, ali glasi – NE!

Kada bi intelektualci došli na vlast, ponašali bi se vjerojatno kao i sama vlast. Uzmimo u obzir da je „biti na vlasti“ jedan jako opojan osjećaj, koji je znao opiti mnoge, pa bi tako mogao i intelektualce. Za intelektualce je rezervirana posve druga uloga u društvu, a to je da služe kao vaga u društvu, da ukazuju na neke stvari, a ne da kroje vlast.

Vlast prepustite zaigranima, ali im nemojte dati do kraja da se zaigraju. I što sad? Svatko može reagirati, poanta je da svatko ima mišljenje, ali je bitno i poznavati tematiku o kojoj se raspravlja, jer znate da vrijedi onaj glasoviti (malo modificirani) citat Brucea Willisa „Mišljenje je poput pupka, svatko ga ima.“ Što je najbitnije? Najbitnije je ustanoviti kada je pravo vrijeme za reagirati, a kada je jednostavno vrijeme za šutnju. I, vjerovali vi ili ne, tim ćete postupkom uspjeti pomiriti čak dvije velike filozofske grane Zapadnu i Istočnu.

„GRANICE MOGA JEZIKA ZNAČE GRANICE MOGA SVIJETA.“ (Ludwig Wittgenstein, Tractatus 5.6.). No u staroj Kini filozofi su rjetko djelili „zapadnjačko“ oduševljenje gospodina Wittgensteina nad izgovorenom riječi. „SLUŠAJ MNOGO, OSTANI TIH.“ (Konfucije) ili „ONI KOJI ZNAJU NE GOVORE.

ONI KOJI GOVORE NE ZNAJU.“ (Tao Te Ćing) Kao što vidimo razlike između poimanja filozofije kod Istoka i Zapada su drastično različite, a taj je pristup, čini se, uglavnom i odredio smjer, te razvoj kultura na tim polutkama. Kao da je vladao neki nevidljivi rat između ovih filozofskih aspekata.

Ne bi se trebalo sada odreći govora i riječi, za biti prosvijećen to ne mora nužno i značiti povratak u beskonačnu tišinu svijeta i odricanja od svjetovnih spona. To je ustvari ta famozna „nirvana“, sanskrtska riječ koja u većini slučajeva znači „hlađenje“ od strasti (dodao bih od strasti života), a to može biti pogubno za ljudsku psihu.

Bhagavadgita (knjiga, nije osoba) govori da discipliniran čovjek usmjeren prema svom umu ustvari ne bi ništa trebao misliti. Naravno da se ne bi time trebalo odustati od razmišljanja, ali zanimljivo je da recimo mnogi budisti distanciraju dva pojma spontanog razmišljanja i opsesivnog razmišljanja. Riječi su potrebne i to ne samo zbog normalne komunikacije, već i zbog prenošenja znanja.

Hinduisti pak razumiju i problem tj. mračniju stranu loše upotrebljena govora. Riječi idu na riječi, a to može stvoriti određeni nemir i tjeskobu. Općenito, čini se, da kod istočnjačkih filozofije prosvijetljene se postiže sjedinjenjem, tj. ostvarivanjem mistične veze s prirodnim svijetom, a to se rijeđe postiže riječima. Razlika između nerazvijenih misli i sustavno nerazvijenih ne-misli.

„AKO JE GLUP ILI NEZNALICA, ČOVJEK NEĆE POSTATI MUDRAC TIME ŠTO SE PRIDRŽAVA TIŠINE.“ (Sarvepalli Radhakrisknan, indijski povjesničar) ZEN-BUDIZAM se pomalo ističe u istočnjačkim filozofijama, (zbog primjene riječi pri prenošenju znanja)TIŠINA može biti i znak složene misli ili duboke intuicije. Paradoksi tipa „ustanite i dajte svoj glas“ – „šutnja je zlato“, „Znanje je moć“ – „nijedna vijest nije dobra vijest“ i meni se čini najomiljenija, „Izrazi se“ – „jadno je stalno brbljati“. Čovjek se nakon ovakvih životno-socijalnih paradoksa može sa pravom zapitati kako uopće voditi razgovore, tj. kako pokrenuti razgovor ako je „manje-više“, a „više-manje“.

Kroz povijest filozofije bilježe se primjeri kada se Zapad pokušavao približiti „šutljivom“ Istoku. Nietzsche i Schopenhauer su primjerice proučavali istočnjačke filozofije. Tako da nema govora da su neke spone između ta dva aspekta filozofije bile ili jesu prekinute. Da je šutnja ponekad vrlo loš izbor, najbolje je dokazao jedan od osporavanijih filozofa Heidegger (da osporavaniji je od onog zločestog Nietzschea).

Martin Heidegger (njemački filozof) na pragu te tradicije je pred zoru Drugog svjetskog rata dao novi zamah utjecaju istočnjačke filozofije na Zapad. Tišina, tvrdio je Heidegger, od temeljne je važnosti za ljude koji žele živjeti autentično, dok isprazno brbljanje je siguran način neautentičnog života. Heidegger je htio sagraditi most između Istoka i Zapada govoreći samo o ozbiljnim pitanjima „bitka“, a šuteći o ostalome. (djelomični citat iz „Simpsoni i filozofija“ str.56).

I Heidegger je bio proslavljen kao mislilac, osoba koja vlada procjenama kada je optimalno govoriti, a kada je optimalno držati jezik za zubima. No baš u to doba Hitler je došao na vlast sa svojim nacionalsocijalistima i Drugi svjetski rat je samo bio pitanje vremena. Heidegger je kao intelektualac bio dosljedan svojoj filozofiji, te je ostao tih i unatoč svemu nije povukao svoju potporu prema nacionalsocijalistima i Trećem Reichu.

On je šutio kada je Reich napadao susjedne zemlje, šutio je kada su mu židovski kolege stradali, šutio je kada su studenti bili protjerivani sa fakulteta, Heidegger je jednostavno zbog principa šutio. I povijest je zbog toga osudila Heideggerovu šutnju.

Od Drugog svjetskog rata smo naučili da progovoriti javno može izazvati nerazumijevanje, pa čak i sukobe (sjetimo se samo kako je spominjani Hitler osvojio vlast i narod svojim vatrenim govorima u kojima je ukazivao na neprijatelja, na strano tijelo u njemačkom narodu Židove, iako su nesvjesno sami sebi bili najveći neprijatelji upravo Nijemci ), ali da ako se ne progovori to može izazvati i nešto puno gore. Nobelovac Elie Wiesel kaže da suprotnost ljubavi nije mržnja, već šutnja. Vrijedi li slušati Wiesela? Što vi mislite?

(Zaključci su inspirirani pojedinim poglavljima knjige „Simpsoni i filozofija“ Williama Irvina, Mark T. Conrada, Aeona J. Skoblea i dr., Jesenski i Turk, Zagreb, godina izdanja: 2008.

.